Sanski Most Online - Grad na devet rijeka!

Sanske PoÂšte
- Sanski Most 79260 BanjaluĂ¨ka 2 - Fajtovci 79264 Fajtovci bb - Tomina 79265 Tomina bb - D. Kamengrad 79266 Donji Kamengrad 68 - LuÂšci Palanka 79267 Cvije Kukolja 1 - Stari Majdan 79268 Trg Amira ÂŽiliĂŚa

Zadnja Posjeta

» Slatka Tajna
se logira(la)o prije 853 dana 9 sati 53 min 3 sek

» sanjanka17
se logira(la)o prije 1034 dana 8 sati 54 min 14 sek

» Almin
se logira(la)o prije 1044 dana 8 sati 51 min 17 sek

» DannyHD
se logira(la)o prije 1295 dana 5 sati 20 min 3 sek

» Racky
se logira(la)o prije 1477 dana 11 sati 28 min 9 sek

» emo
se logira(la)o prije 1924 dana 12 sati 39 min 40 sek

» Kljuc
se logira(la)o prije 1968 dana 14 sati 1 min 10 sek

» Masinski
se logira(la)o prije 2160 dana 18 sati 22 min 29 sek

» Plasticni
se logira(la)o prije 2355 dana 10 sati 8 min 49 sek

» Danny71
se logira(la)o prije 2444 dana 17 sati 40 min 21 sek

Promjeni Izgled

VaÂše Vrijeme

Dobrovoljne donacije
Ako Âželite pomoĂŚi da budemo joÂš bolji, bujrum. Veliko HVALA! Jednom Mjesečno Valuta Iznos Valuta Iznos

Zadnje Novosti
ZuliĂŚ: BoÂšnjake su tjerali da iskopaju sebi grobove, a zatim su ih pobili noÂževima i hicima Malonogometni turnir: Odziv nadmaÂšio oĂ¨ekivanja Sanski Most: Faruk AlagiĂŚ ubio komÂšiju cjepanicom Sanski Most: Faruk AlagiĂŚ ubio komÂšiju cjepanicom OpĂŚina prodaje 95 stanova izgraĂ°enih za bh. izbjeglice

Početna >> RomantiĂ¨ne priĂ¨e

Tamo gdje ljubav poĂ¨inje

Autor: SaBiNa

Opis: Jeste li ikada Ă¨uli onu mitoloÂšku priĂ¨u o ljubavi? Ja sam je davno Ă¨ula i otada je postala moja vodilja kroz Âživot. Nedavno me prijateljica podsjetila na nju... PriĂ¨a kaÂže da je Bog na poĂ¨etku, kad je stvarao Ă¨ovjeka, stvorio samo duÂšu, a ne i tijelo. Ali to mu se Ă¨inilo prejednostavnim pa je jednog dana duÂšu podijelio na dva dijela. Jedan dio stavio je u muÂško tijelo, a drugi u Âžensko. Pustio ih je i dao im zadatak da se traÂže po svijetu. Za nagradu im je dao da osjete da su se naÂšli, ako se uopĂŚe pronaĂ°u... Pitate li se sada kakva je ovo priĂ¨a ili je li ovo jedna od onih dosadnih hrpa papira koje osim onome tko ih piÂše, nikome niÂšta ne znaĂ¨e? Oduvijek sam sanjala da ĂŚu jednog dana napisati prekrasnu priĂ¨u o iskrenoj ljubavi, o tome kako je ona snaÂžna i jaka, kako je jaĂ¨a od svega i niÂšta je ne moÂže pobijediti. To je bio jedan san. Znate li da se snovi nekada i ostvare? Nisam trebala pisati priĂ¨u, smiÂšljati likove, nisam trebala niÂšta os m Âživjeti je. ÂŽivot ju je napisao za mene. I sada ju priĂ¨am vama jer ne Âželim da na tako lijepu priĂ¨u padne praÂšina i da ju proguta zaborav. ÂŽelim da je svi znaju i da prepoznaju dio sebe u njoj! IspriĂ¨at ĂŚu vam priĂ¨u o jednoj ljubavi. IspriĂ¨at ĂŚu priĂ¨u kako sam sretnica i kako sam naÂšla svoju drugu polovicu duÂše, IspriĂ¨at ĂŚu priĂ¨u o Ă¨ovjeku mog Âživota, IspriĂ¨at ĂŚu priĂ¨u o ljubavi koju mi je dao, kako me je osvajao dio po dio poput neke utvrde i kako je polako, ali sigurno zavladao mojim srcem... IspriĂ¨at ĂŚu vam priĂ¨u mog Âživota... Svi hvale tehnologiju, njen napredak i sve ono Âšto nam omoguĂŚuje – izmeĂ°u ostalog, povezuje najudaljenije... Pitate se kakve veze ima kompjuter sa mitoloÂškom priĂ¨om o ljubavi...? Budite strpljivi... i vjerujte mi kad vam kaÂžem da je on jedan od glavnih likova ove priĂ¨e. Bilo mi je 17 godina kada sam dobila svoj prvi kompjuter. SjeĂŚam se kako sam bila opĂ¨injena tim Ă¨udom tehnologije koje se smjestilo u mojoj sobi i ubrzo mi postalo najbolji prijatelj. Dan za danom, dolasci iz Âškole i istraÂživanje te sprave... Tipke, klikovi na menije, toliko tajni u njemu koje su Ă¨ekale da budu otkrivene... Sama u tiÂšini sobe upoznavala sam se s njim. JoÂš i danas ne znam ni polovinu onoga Âšto on nudi... Normalno da je Internet nezaobilazan i da mora doĂŚi u kompletu s kompjuterom. Najzanimljiviji mi je bio chat. PriĂ¨aÂš s ljudima iz cijelog svijeta, razmjenjujeÂš misli, ideje; moÂžda naĂ°eÂš nove prijatelje. I te je veĂ¨eri Dinna uÂšla na chat. Hrpa pozdrava, bok, haj, ciao... i da hoĂŚeÂš ne moÂžeÂš zapamtit tko je tko, a ako te traÂže mail, uzmeÂš njihov i kaÂžeÂš da ĂŚeÂš se javiti samo kako bi ih skinuo s vrata... Jedne veĂ¨eri uleti mi na private tako jedan «ave»... tako zaĂ¨uĂ°ujuĂŚi pozdrav. Nitko me nikad u Âživotu nije tako pozdravio, a nikad vjerojatno i neĂŚe... ÂŽao mi je Âšto odmah nisam osjetila posebnost tog ave, tako da se ne sjeĂŚam tijeka razgovora. SjeĂŚam se samo da mi je u kasnijim razgovorima rekao kako sam bila otresita i ne osobito raspoloÂžena za razgovor. Onaj dio, kojeg se kroz maglu sjeĂŚam, bio je kada je rekao kako sam sigurno ovan u horoskopu... Da nije pogodio vjerojatno me, osim onog ave, niÂšta ne bi podsjeĂŚalo na njega. Na kraju, kao nitko drugi, nije traÂžio ni broj mobitela, ni mail, rekao je samo kako ĂŚe me naĂŚi... Mislila sam: svakako, naĂŚi ĂŚe me... nikad ga viÂše neĂŚu Ă¨uti... Ali ipak me jednog dana naÂšao joÂš jedan ave... To je bio Igor. Neka mi oprosti Âšto se ne sjeĂŚam svih naÂših priĂ¨a s chatova, ali Âšto sam ja znala? Zar smo mogli znati? Razmijenili smo mail adrese... Pisali smo si... Na novogodiÂšnje jutro koje je bilo jedno od gorih, njegov mail nacrtao mi je osmjeh na licu i prvu misao da je on netko tko me razumije. To je bila jedna od gorih Novih godina... Kad se sjetim, zar je bilo i dobrih? Sve sam ih doĂ¨ekala sama, daleko od svih, a ipak pored svih. Tog novogodiÂšnjeg jutra probudila sam se bijesna... Bijesna i ljuta na Âživot Âšto mi nije dao niti jednog pravog prijatelja. Svi oko mene su bili prijatelji, jer Dinnu je bilo dobro imati za prijateljicu. Ona je uvijek spremna pomoĂŚi, a nikad niÂšta ne traÂži... Zaista, spremna sam uĂ¨initi sve za ljude oko sebe, i ne traÂžim niÂšta zauzvrat. Ăak ni zahvalu. Sve Âšto sam uvijek traÂžila i trebala od njih bio je trenutak razumijevanja, trenutak prijateljstva... To mi nikada nitko nije bio pruÂžio. Bolje reĂ¨eno, nikada nikome nije bilo stalo. A Âšto je Dinna mogla uĂ¨initi? Toliko se stvari oko nje deÂšavalo, a za koje nikada nije bila kriva. Te su je stvari uvukle u njen svijet, svijet daleko od svih, svijet u kojem nije postojao nitko osim jedne osobe koja je trebala doĂŚi jednog dana, koja je mogla razumjeti, koja je uvijek bila uz nju... Ponekad bih sjedila u sobi i pitala se ima li smisla oĂ¨ekivati da ĂŚe mi Âživot dati tu osobu, ako mi je veĂŚ tada skinuo osmjeh s lica...? Oduzeo mi prijatelje koje nikad nisam ni imala, oduzeo djetinje snove, oduzeo vjeru u ljude oko mene. Kad bih pokuÂšala s nekim o tome priĂ¨ati, uvijek bi mi se smijali jer «nemoguĂŚe je da Dinnu iÂšta muĂ¨i, pa ona je uvijek nasmijana, Âšali se, ona ima sve...» Prava istina je da Dinna nikada nije imala niÂšta. I Âšto je jutro, novogodiÂšnje jutro primijenilo? OĂ¨ito puno toga. I oĂ¨ito je puno toga to jutro bilo nejasno. Nije se moglo shvatiti zaÂšto je mail od jednog Igora Ă¨itan toliko puta i zaÂšto je ruÂžno jutro pretvorio u jedan lijepi dan? To je uĂ¨inila ruÂža koja je bila u mailu... Na naÂšim chatovima priĂ¨ali smo o svemu. Jednom me je pitao Âšto bih htjela da dobijem za poklon od osobe koja me voli. Rekla sam mu ono Âšto je istina, rekla sam da bi ruÂža bila dovoljna i tog jutra me Ă¨ekala ruÂža. ToĂ¨no onda kada je bila potrebna. Ispod nje je pisalo «Rekla si da bi i ruÂža bila dovoljna, nije prava, ali nadam se da ti se sviĂ°a!» Istina je da nije bila prava, ali je najljepÂša od svih ruÂža koje netko moÂže dobiti. MoÂžda je i dio ovog Âšto sada osjeĂŚam upravo miris te ruÂže... Igor i ja trebali smo se naĂŚi 11.01.2001. toĂ¨no u 17 h na Trgu kod sata. Nikad nisam priznala, ali nisam Ă¨ekala samo 10 minuta, Ă¨ekala sam duÂže... pet puta duÂže. Bila sam uvrijeĂ°ena, bilo mi je Âžao. Ne znam zaÂšto me Âživot tako Âšibao, kako sam mogla nasjesti na foru jednog chatera i povjerovat mu da ĂŚe se pojavit? Kad sam doÂšla kuĂŚi, poslala sam mu mail i «zahvalila» mu Âšto se pojavio na Trgu, poÂželjela mu sreĂŚu u Âživotu i to je valjda trebao biti kraj. Danas znam da nije trebao biti kraj i da je sve imalo savrÂšenog smisla. Na kraju, zaÂšto sam se uopĂŚe pjenila Âšto se nije pojavio u 17 h u tenisicama, krem levisicama i tamnoplavoj suothland jakni kad nismo sluÂžbeno potvrdili to. U neku ruku, dosta sam se glupo ponijela. Tjedan dana kasnije bila sam na tulumu kod prijateljice koja je slavila roĂ°endan isti dan kada je i Igorov. SjeĂŚam se da su svi bili pijani i da sam se pitala Âšto radim tu; pitala sam se kako je Igor proveo svoj roĂ°endan. Za neÂšto manje od mjesec dana bliÂžilo se Valentinovo. SjeĂŚam se da je bila srijeda. Vani je padala kiÂša i pokoja pahulja snijega. Ljudi su Âšetali okolo zagrljeni, noseĂŚi ruÂže, mimoze. «Kako Âšugavo romantiĂ¨no» to je ono Âšto sam tada mislila. A Âšto drugo misli osoba koja na takav dan nema nikoga? Istina je da je bila atmosfera kakvu moÂžeÂš samo poÂželjeti. ToĂ¨no se sjeĂŚam. Odsjaj svjetiljki na mokroj cesti i ploĂ¨niku, pahulje snijega koje ti se zaustavljaju na licu. ÂŠto viÂše htjeti, Âšto viÂše Âželjeti osim nekoga da ju usnama makne s tvog lica? DoÂšla sam kuĂŚi, napisala mail Igoru i ovaj put ja njemu poslala ruÂžu. Napisala sam kako je Valentinovo u biti samo kiĂ¨. I nije li bit ljubavi da se osjeti da voliÂš svaki dan, a ne samo na Valentinovo? Sutradan smo se naÂšli na chatu i o tome priĂ¨ali. Ăudno je kako smo se dobro razumjeli. IspriĂ¨avao se Âšto on meni nije Ă¨estitao Valentinovo. Kao da je trebao – bilo je dovoljno Âšto je bio tu, Âšto je netko razumio. Bilo je to vrijeme kada su poĂ¨eli snovi, ili bolje reĂ¨eno kada je Dinna postala svjesna da ih sanja. Od samog poĂ¨etka Igor mi je govorio o nekoj posebnoj Âžici koju imam. Kakva Âžica, pitala sam se tada. Pretjeruje. Ne znam koliko mi je puta na chatu postavio pitanje «Dinna, tko li te to toliko povrijedio?» Svi su bili oko mene i nisu to vidjeli, a on koji me nikada nije vidio, osjetio je to. «Ima Âžena koje zakljuĂ¨aju srce poput dragog kamena.» A on me otkljuĂ¨avao malo po malo. Otvarala sam se polako, a isto tako on me osvajao. Iskrenost nas je povezivala, sve Âšto se moglo reĂŚi, reĂ¨eno je. Saznala sam zbog Ă¨ega je on izgubio vjeru u ljude, zbog Ă¨ega je tuÂžan, zbog Ă¨ega mu moja Âžica vraĂŚa osmjeh na lice. Volio je, volio, a onda preko noĂŚi je nestao njegov san. Ispalo je da je trebao biti tata, ali neÂšto nije Âštimalo. OtiÂšao je na pregled, on je ispao «krivac» za to i san mu se pretvorio u prazninu. Tada je bilo prvi put da sam zaplakala zbog njega. Ne zato Âšto sam ga Âžalila. ZaÂšto ga Âžaliti? On je Ă¨ovjek, on ne treba saÂžaljenje, on treba razumijevanje i ljubav kao svi, ali ne treba saÂžaljenje. Tada sam viÂše nego ikad do tad Âželjela da ga zagrlim. Nikada mi nije bilo jasno kako u nekome preko noĂŚi moÂže nestati ljubav tako da se jednostavno okrene i ode. Zar je to ljubav? Zar ljubav nije u dobru i zlu? Zar ljubav nije jaĂ¨a od svega? Kako imati snage i otiĂŚi kad nekog voliÂš? ÂŠto je vrijeme viÂše odmicalo, sve smo se Ă¨eÂšĂŚe Ă¨uli mailom i na chatu. Ne znam pravi razlog zbog kojeg se nismo veĂŚ tada vidjeli. JoÂš uvijek se smjeÂškam kad se sjetim njegove priĂ¨e o tome kako mi je kupovao McLarenovu kapu kad je bio u Imoli na F1. Bila sam tako sretan kad je priĂ¨ao kako su on i Bojan birali kapu koja bi odgovarala crvenokosoj djevojci. Kad bi iÂšao negdje na utrku, nosio bi laptop sa sobom i javljao mi se. Ăime sam ga zasluÂžila, pitala sam se. U 6. mjesecu bila je nekakva feÂšta u studentskom domu. ObeĂŚale smo curama s faksa da ĂŚemo doĂŚi pa smo otiÂšle. Tamo sam nakon godinu dana srela Darija, deĂ¨ka s kojim sam neÂšto mutila dok sam bila tamo u domu, znali smo skupa iĂŚi na utakmice, ali nikada niÂšta nije bilo. I ne znam kako smo ovaj put ostali sami i postrani. Nakon te veĂ¨eri postalo je oĂ¨ito, ali nisam mogla ni sebi objasniti. Kako objasniti Ă¨injenicu da dok te neki deĂ¨ko, koji ti je joÂš donedavno bio jako drag, ljubi ne osjeĂŚaÂš baÂš niÂšta? Kako objasniti da se u tim trenucima pitaÂš kako bi to izgledalo s nekim kog do tada nikada nisi ni vidjela? Eto, to je bilo ono Âšto mi se motalo po glavi. IduĂŚih dana odgaĂ°ala sam susret s Darijem. Morala sam uĂ¨iti, idem doma ovaj vikend i sliĂ¨ne fore. Ăinjenica je da sam se osjeĂŚala jadno i postiĂ°eno. Ispalo je da sam ja koja je uvijek vjerovala u ljubav izigrala samu sebe. A i njega. Zato je to trebalo prekinuti. OtiÂšla sam i rekla kako to nema smisla. Vidjela sam da mu nije svejedno pa sam se prvi put u Âživotu posluÂžila Âženskom podloÂšĂŚu zbog koje se i danas mrzim. «Nema smisla, ionako se neĂŚemo vidjeti preko ljeta. Ako na jesen budeÂš htio, moÂžemo se Ă¨uti.» Prvi put tako neÂšto iz mojih usta, a ponekad mi se Ă¨ini da je sve ovo Âšto se sad deÂšava samo kazna za to. Kad je proÂšlo, na povratku u stan, poslala sam poruku Igoru da ne zna Âšto mi radi. Vjerojatno i nije znao. A kako bi uostalom mogao znati? Kako je mogao znati da veĂŚ tada zamiÂšljam kako ĂŚe izgledati susret s njim. Da veĂŚ tada idem leĂŚi i maÂštam o njemu? Kako je mogao znati da sam bila tvrdi orah? Kada sam joÂš uvijek bila na distanci, joÂš uvijek u svom svijetu. MoÂžda da nisam odluĂ¨ila da priĂ¨ekamo sa susretom do jeseni, moÂžda bi bilo drugaĂ¨ije. Kad sam to napisala na chatu, moglo se vidjeti da je pomalo razoĂ¨aran. A onda je napisao kako je moÂžda tako i pametnije. On ĂŚe ionako biti uvijek tu i Ă¨ekati. «Ako sam Ă¨ekao 2 godine, Âšto je onda joÂš 2 mjeseca?» IduĂŚih dana otiÂšao je na more u Pulu. Tih dana dobila sam najljepÂše osjeĂŚaje pretoĂ¨ene u rijeĂ¨i. Kako je samo jasno shvaĂŚao ono Âšto mu dugo nije reĂ¨eno, ali je napisano joÂš dok je bio na ljetovanju. Prije samog puta bili smo na chatu. Otkrila sam mu se prvi put do kraja. Otkrila sam mu jedan od svojih snova. San o maloj uvali u kojoj smo sami; otkrila sam mu da Âželim nauĂ¨iti roniti i skakati na glavu. Nekoliko dana kasnije, toĂ¨nije drugi dan nakon Âšto je stigao u Pulu, pronaÂšao je naÂšu uvalu. Uvalu koja je osamljena, koja ima sjajan kamen s kojeg se moÂže uĂ¨iti skakati na glavu. Tu je uvalu uĂ¨inio naÂšom uvalom. Posadio je dunju u uvalu, uĂ¨inio je to za mene. Bilo je tako divno Ă¨uti to. MoÂžda sam se smjeÂškala u sluÂšalicu i proglaÂšavala ga luĂ°akom, ali Ă¨injenica je da je veĂŚ tada bio duboko u srcu i da sam veĂŚ tada odbrojavala dane do jeseni. Do dana kad ĂŚu ga napokon vidjeti. ÂŽivjela sam taj 9. mjesec od njegovog poziva do poziva. NiÂšta mi nije imalo smisla, niÂšta osim njega. Ă¨ekala sam Igorove pozive da napune moje baterije, da izdrÂžim do iduĂŚeg poziva. Mami niÂšta nije bilo jasno, otkud Igor. Tko je i zaÂšto me zove? Saznala je neÂšto kasnije. DoÂšla je i ta jesen, dugo oĂ¨ekivana jesen. Dani kad sam trebala vidjeti oĂ¨i Ă¨ovjeka mog Âživota, svog deĂ¨ka iz sna. izmeĂ°u guÂžve i buke na Trgu, traÂžila sam ga pogledom, pitala samu sebe hoĂŚu li ga prepoznati. Ispred mene, sa crvenom ruÂžom u ruci, pojavio se muÂškarac svijetle kose u tamno plavoj koÂšulji i trapericama sa onim Ă¨udnim sjajem u oku koji mi je bio poznat od nekud. Stajao je ispred mene i gledao me, nisam se mogla pomaknuti. ÂŠutjeli smo nekoliko minuta. A onda smo krenuli jedno prema drugom. Tako smo se snaÂžno zagrlili. JoÂš i danas osjeĂŚam taj Ă¨vrsti zagrljaj. Vrijeme je stalo u tom trenutku. Nikoga nije bilo, postojali smo samo mi. Sve Âšto sam osjeĂŚala bile su hladne suze koje su mi se spuÂštale niz lice i toplina njegovih usana koja ih je brisala. poĂ¨eli su moji snovi. Nikada nisam jaĂ¨e osjeĂŚala i nikada nije bilo jasnije da je on moja polovica. Svaka minuta bila je dio sna, svaki njegov uzdah bio je san, a svaki njegov pogled trenutak vjeĂ¨nosti. Koliko smo samo puta u isto vrijeme izgovorili iste rijeĂ¨i, iste stvari Ă¨inili, poĂ¨eli smo plaÂšiti sami sebe. Otkrivali smo jedno drugom snove i Âželje, gradili svoje planove i crtali si buduĂŚnost; naÂšu buduĂŚnost. Novu smo godinu doĂ¨ekali sa toliko planova i Âželja, priĂ¨ao mi je kako ĂŚe me odvesti u Pulu u naÂšu uvalu «tamo gdje ljubav poĂ¨inje», kako ĂŚe mi pokazati sva mjesta svojih djeĂ¨aĂ¨kih nestaÂšluka tamo i kako ĂŚemo zajedno napisati moje ime na Dvojna vrata ispod teksta «Igor voli» koji je napisao prije puno godina. Tako je lijepo bilo sjediti u njegovom zagrljaju, sluÂšati ga kako diÂše i kako priĂ¨a; sve Âšto sam ikada sanjala bilo je tu. Njegov osmjeh, njegov dodir, njegov pogled, njegove usne u polutami sobe osvijetljene samo svjeĂŚicama s bora. Predivno i na trenutke tako nestvarno, ali ipak je bio tu pored mene. Da anĂ°eli s neba siĂ°u i zatraÂže od mene da poĂ°em s njima, a zauzvrat mi ponude dio tih trenutaka, prihvatila bih; «volim te» na njegovim usnama i sjaj njegova oka, to je dio sna, to je dio Âživota za koji se Âživi. Nitko se nije volio te noĂŚi viÂše nego mi i nitko nikada nije bio sretniji, nitko nikada nije bio toliko siguran u ljubav i nitko nikada nije Âživio svoje snove kao Âšto smo mi Âživjeli te noĂŚi. Prvi ulazak u Novu godinu koji se razlikovao od svih prethodnih; on je bio tu, i samo je to bilo vaÂžno; prva naÂša zajedniĂ¨ka Nova godina. A onda je sve krenulo u krivom smjeru. Kao pokrenuta lavina poĂ¨eli su se buditi njegovi strahovi; upleli su se u naÂše snove i poĂ¨eli nas vuĂŚi na dno. poĂ¨eli su se buditi aveti proÂšlosti, strah od buduĂŚnosti; poĂ¨eo se mijenjati. poĂ¨eo me uvjeravati kako on nije za mene, kako zasluÂžujem puno viÂše od njega, kako mi nema pravo uskraĂŚivati snove koji su mi prirodom dani i kako ĂŚu mu jednog dana kad budem imala dijete, koje mi on ne moÂže dati, oprostiti. Rekao je da me previÂše voli i da ne moÂže biti sebiĂ¨an i traÂžiti od mene da zbog njega ostavim neke snove, da zbog njega nikad ne ugledam dijete sa svojim pogledom i osmjehom. Moji poljupci i zagrljaji, moji pogledi nisu ga mogli uvjeriti da grijeÂši. Samo je napisao poruku «Snovi pripadaju drugima» i otiÂšao. Vrijeme je otada stalo. Stalo je za mene, ali stoji i za njega. Kako ga uvjeriti da grijeÂši? Kako mu pokazati da ga trebam i da nestajem bez njega? Naima se budim, osjeĂŚam njegov dah na svojim usnama, okreĂŚem se po krevetu i osjeĂŚam se tako slabo. Stojim u mjestu sa naÂšim snovima, ne mogu se pomaknuti; osjeĂŚam njegove suze i grĂ¨eve srca dok je traÂžio od mene da ga pustim. Nestajem u tiÂšini, Âživim u trenucima naÂše proÂšlosti i sanjam naÂše snove, nadam se da su joÂš uvijek dio naÂše buduĂŚnosti. Tako mi je blizu, na momente se Ă¨ini da Ă¨ujem kako diÂše pored mene. DiÂšemo isti zrak, hodamo ispod istog neba, dijele nas minute vremena, ali tako prokleto duge minute koje se Ă¨ine da nikada neĂŚe stati. U glavi se vraĂŚaju naÂši trenuci, slike naÂših snova, tako Âžive i jasne kao dio stvarnosti. Jednom mi je na uho Âšapnuo kako sam ga uniÂštila za sve druge, kako ĂŚe postojati samo za mene. A vrijeme prolazi, ja stojim u mjestu i shvaĂŚam kako ga nisam uniÂštila ja za sve druge Âžene, uĂ¨inila je to ona prije mene. Jer da nije tako ja sada ovo ne bih pisala, joÂš bi uvijek Âživjela svoju priĂ¨u i Âšaputala njemu na uho drugaĂ¨ije rijeĂ¨i od ovih. I sve Âšto Âželim je da me odvede u naÂšu uvalu, tamo gdje je poĂ¨ela naÂša ljubav, da mi se vrati onaj trenutak vjeĂ¨nosti koji je trajao dok je on bio tu i da zauvijek ostanem u tom trenutku, da ostanem u snu, jedinom snu kojeg sanjam, a zove se Igor. Ne znam da li je ovo najljepÂša ljubavna priĂ¨a koju ste ikada Ă¨uli. NajljepÂšu Ă¨eka nagrada, ali ne piÂšem zbog nagrade. PiÂšem jer sam svoju priĂ¨u htjela ispriĂ¨ati, podijeliti svoju ljubav i svoju tugu s nekim. To sam do sada uspjela samo s njim, ali je Âživot tako nepravedan, ispuni ti snove, a onda ih uzme u trenutku kad misliÂš da ih najĂ¨vrÂšĂŚe drÂžiÂš. Ovo je priĂ¨a o ljubavi koja ĂŚe trajati vjeĂ¨no. Ovo je priĂ¨a o najĂ¨istijoj i najiskrenijoj ljubavi. Ova priĂ¨a neĂŚe zavrÂšiti toĂ¨kom na kraju reĂ¨enice, ovdje nije njen kraj. Uvijek je spominjao nekakvu Âžicu koju imam u sebi, koja me Ă¨ini posebnom i drugaĂ¨ijom od svih drugih. Istina, imam Âžicu u sebi. Zove se Igor. Ja sam svoju polovicu naÂšla i nikada je neĂŚu pustiti. Sve Âšto Âželim da shvati i da prihvati; uvijek je govorio da Âžene biraju. Ja sam odabrala. Stih jedne pjesme kaÂže «sve prave ljubavi su tuÂžne». Zar baÂš sve moraju biti tuÂžne?
Ocjena: Prazno
Obnovljeno u: 07 October 2005
Totalno Čaptera: 0
Kompletirano: Da